Bitka za Pacifik (Pacific Rim, 2013)

Nikad ranije Holivud nije proizvodio filmove koji su u tolikoj meri i toliko jednoznačno bili ništa više od besramne propagande. Ni u vreme fašizma niti za vreme hladnog rata. Uvek su u, inače jasno ideološki nastrojenim holivudskim filmovima, postojale dvosmislene stvari kojima su se holivudski filmovi distancirali od predmeta pozajmljenog iz svakodnevice koji su tematizovali (otud ambivalencija: u vreme fašizma govorilo se “ne” fašizmu ali samo u meri u kojoj je fašizam ostatak pred-kapitalističke prošlosti, dok se, naravno, nije govorilo “ne” onome što je u fašizmu identično kapitalizmu; u isto vreme kada su se proizvodili anti-komunistički filmovi, ipak se u Holivudu veličao duh kolektivizma). Međutim, danas, u filmovima kao što su Skajfol, Star Trek 2, i sada Skaj Rim, ništa se zapravo ne tematizuje, već se ispaljuju proste poruke, prosta “za” i “protiv”: u Skajfol i Star Trek 2 onaj ko odaje državne tajne naprosto je loš, u Skaj Rim, levijatanski mehanizam je dobar zato što jeste levijatanski mehanizam, a sve što nije levijatanski mehanizam loše je. Ako kažemo da je serijal Zvezdani ratovi ideološki pandan reganovskom S.A.D.-u, ipak moramo da priznamo da u Zvezdanim ratovima postoji distanca spram reganovske politike, distanca koja omogućava da Zvezdane ratove vidimo kao još-nešto. Danas, u, recimo, filmu kakav je Skaj Rim, nema ni malo distance: borba se vodi protiv nekog, rečeno nam je, “zlog” X (niti je prikazano niti je bitno ko i šta je zapravo iza pretnje, isto onako kako Nula-mrak-trideset ne prikazuje Bin Ladena i time se suprotstavlja dugoj holivudskoj tradiciji koja je do pre toga držala kao obavezno da makar negde pusti drugu stranu da progovori o svom viđenju sukoba, što je tradicija poštovana do skora – setimo se samo Istvudovog filma o Ivo Džimi); vojnici na strani “dobra” jesu tek delovi gigantskih mašinerija (gigantske čovekolike mašinerije, kao Hobsov Levijatan), i — što je šokantno glupo – svaka gigantska čovekolika mašinerija zahteva dva pilota, od kojih svaki zastupa jednu moždanu hemisferu. Pa jedan pilot jeste leva a drugi je desna strana mozga. Takav fašistoidni, neposredno organicistički, potpuno neposredovani model onda ovaj film još dopunjava finalnom glupošću, koja se ispostavlja kada se u priču uplete mogućnost polnog odnosa, tj. kada na scenu dođe i pilot koji je – žensko. Između protagoniste i protagonistkinje tada se ne događa romansa, a seksualni odnos izostaje čak i u naznakama, jer njih dvoje spajaju se – direktno, kao leva i desna strana mozga. Kome treba seks kad direktno mogu da se spoje moždane hemisfere, zar ne? Državi, strukturi, mehanizmu, situaciji, onom što Badju podrazumeva pod terminom “etat”, ne samo da ne trebaju polovi, već joj čak smetaju. Direktno rešenje je onda da se polovi naprosto nivelišu. Ako se nivelišu, onda strukturi/državi/mehanizmu/itd. ne može više da smeta Drugi pol, naime, ženski, a onda, eliminacijom Drugog pola, postiže se i to da se svaki vid posredovanja potpuno proganja – jer, ako nema polova, čemu još bilo kakvo posredovanje? Holivudsko “dobro” iz ovogodišnjih blokbastera je etatizam, ali etatizam bez iole zapleta, a holivudsko “zlo” ove godine je žensko, pa onda preko lika ženskog kao neprijatelja, i bilo koji vid posredovanja, a ponajviše onaj intelektualni.

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivatives 4.0 International License.