Drakula: menstrualni i filmski ciklus

Drakula, grof, s jedne i ređanje tehnoloških dostignuća (fonograf, mikroskop, kinematograf, pisaća mašina) s druge strane u Kopolinom filmu “Drakula” (1992): nije problem u tome što je s jedne strane autentično, arhe, aristokratsko, tradicionalno, a s druge novo, bezinteresno, hladno, proračunato, itd. pa da zato treba da pomažemo novom protiv starog. Stvar je u tome što novo neizbežno jeste tu, ali što ono stvara privid starog. Stvara ga kao vlastititi objekt uživanja. Uživanja, uživljavanja, iživljavanja. “Civilizacija i sifilizacija napreduju ruku pod ruku”. Haos je luna-park, ditiramb za buržoaziju, za točkiće u istorijskoj mašini; deregulacija tržišta, a zajedno s njom i deregulacija svega živog, kruženje kapitala (sve ono od čega se mora početi a na čemu je danas običaj da se staje).

U Kopolinom “Drakuli” na Drakuli se svi iživljavaju (dva doktora, jedan advokat, jedan kauboj), ali je Kopolin “Drakula” film u kom se čak i Mini daje da se iživljava na Drakuli. Što je neviđeno, jer pre toga žene su žrtve vampira u svim drugim filmovima. Daje se i njoj da prođe kroz katarzu, a ne samo Van Helsingu, Džonatanu i drugima. Uključuje se i žensko uživanje koje zauzvrat pokazuje i prokazuje uživanje svih drugih. Pre toga je jasno, svi -1: svi plus izuzetak, a tek sa ženskim uživanjem sve je rastvoreno. Kopolin “Drakula” prikazuje kako žensko uživanje ruši jedinstvo i kako uživanje jeste deo slike a nije spoljašnje kompletnoj slici (čak i na nivou forme, ovaj Kopolin film nije Jedno, već je sačinjen od epizoda, koje su pre svega međusobno spojene ritmom a ne bilo kakvim smislom). Uživanje nije sa druge strane. Sa uživanjem se ne može računati kao sa prostim izostankom, konstitutivnom razlikom. Cela slika je polu-slika. Humanizam je već anti-humanizam, jer je celo humanizma polu-humano, delom ne-humano, delom anti-humano. Žena = Drugi (Drugi, kao muški drugi, kao majka, negativ, itd.) a kad drugi uživa, sve se raspada, jer je drugi garant “prvog” (Hegel: žena unosi nemir u jedinstvo, umesto ideja vidi sitnu korist itd.).

Drakula je proizvod baš kao i Frankenštajnovo čudovište, proizvod u kom se uživa i koji i sam uživa. Otac je već tvorevina. To se redovno previđa u anti-patrijarhalnim diskursima. Stim-pank je žanr u kom je staro proizvod novog, stim-pank: uživanje u starom koje je tek staro a zapravo je tvorevina novog, poetično portretisanje tehnologije u kom tehnologija zadobija poetičnu auru te u kom tehnološke tvorevine, zbog te novozadobijene aure, postaju više nego sami aparati, prestaju da budu svedeni na funkcionalnost i postaju fetiši, same stvari a ne više tek sredstva. Pa kada Kopola tehnička dostignuća dobijena napretkom nauke, racionalnosti, suprotstavlja magijskim silama, onda ne samo da magijsko biva secirano naukom, već, za uzvrat, i naučno, ne da postaje magično, ali makar dobija auru magičnog budući da se racionalna dostignuća koriste za obračun sa iracionalnim i na terenu iracionalnog. Predstavljena na taj način, naučna dostignuća ne samo da sebe osvedočavaju u borbi protiv magičnog, već se osvedočavaju i kao tvorci istog: konceptualizujući, strukturirajući ono što je van strukture, sama oruđa strukturiranja samo doprinose umnožavanju haosa a ne reda time što prelaze daleko izvan svog domena – operišući na “tuđem tlu” oni poprimaju odlike neprijatelja. Stim-pank operiše baš na ovim mestima na kojim racionalno prelazi svoje granice i umesto funkcionalnosti tehnologija ne doprinosi ničemu drugom do uživanju. U stim-panku ne samo da vidimo racionalni proces proizvodnje, akciju i reakciju, već vidimo i višak, ekskrementalni ostatak, otpadak, ali se taj otpadak podiže na nivo fetiša, da bi, na kraju postupka primerenog stim-panku, sam proces, zapravo sam mehanizam, postao ni manje ni više nego vlastiti ekskrementalni ostatak i fetiš. Uživanje je omašivanje, neuspeh da se postigne planirani cilj (plan – sredstvo – cilj = proces) namesto kog onda stupa Stvar, ali ne bilo kakva stvar. Stvar kao negacija procesa, negacija procesa kao oslobođenje od stega racionalnog, oslobađanje odgovornosti prema procesu, još više, oslobađanje od odgovornosti prema cilju, proizvodu, budući da je sam proces tu postao proizvod.

Japanska preozbiljnost, višak uživljavanja u doživljavanja likova u japanskim novijim filmovima, posebno crtanim, jeste taj višak, to uživanje Drugoga kojim se pokušava subvertirati Drugi (kancerogeno bujanje Drugoga). Kopolin “Drakula” na vizuelnom planu dosta duguje japanskom crtanom filmu, načinu na koji se tretiraju – kooptiraju za postmodernu stvar – opšta mesta evropske kulture kao npr. Klimtove ili Munkove slike. Onako kako se tretiraju ove klasične slike, tako se treira i klasični mit o neumrlom patrijarhu.

Gospodar-otac = diskurs gospodara (Lakan), ali taj diskurs obavezno omanjuje i ustupa mesto drugim diskursima. Analitičar = mesto promene diskursa (Lakan). Ne-sve = gospodar koji omanjuje i koji je baš na taj način uspešan. Otac omanjuje – u čemu? Omanjuje u tome da bude otac i baš time postaje gospodar. Menstruacija = žensko uživanje. Omanjivanje u oplodnji kao uživanje. Priroda kao anti-priroda, priroda koja cveta protiv iste te prirode koja proizvodi ono što samo što ne procveta ali onda postaje nikad procvetalo, ono stvoreno kao polu-srušeno. Kadar u kom Drakulina senka prelazi preko cveća koje u tom trenutku vene. Protraćeni potencijal = uživanje. Umesto deteta, otpad. Otpad, engl. “litter” – literacija. Na korak od literature. Žena = Drugi, Drugi = polje u kom se zapisuje, objekat zapisivanja. U “Drakuli” sve počinje ženskom krvlju, i onda zbog toga dolaze pisma; pisma nisu slučajno tu i ne pretapa se krv slučajno u pisma. Menstruacija = neplodnost, kao razlika. Žensko uživanje nalazi se u omanjivanju, a vampir je isto to omanjivanje otelotvoreno. Vampiru treba krv – zašto? Zato da se potvrdi otpad kao otpad. Vampir je živi mrtvac zato što je menstruacija nikad-živo-dete. Zato Drakula daje dete vampirušama, jer je njihov cilj da dete omane, da ne bude plodnosti uopšte, i to ne tako da se plodnost ukine već da se plodnost preobrati. Ne-plodnost nije isto što i odsustvo plodnosti. Pijenje krvi je korišćenje neiskoristivog ili direktno korišćenje iskoristivog koje ga čini neiskoristivim, parazitskim.

L. Lejsi (Louise Lacey) 1974. u knjizi “Lunaception” tvrdi da je poremećaj menstruacije dolazi sa poremećajem svetla, da korišćenje električne energije u svrsi osvetljenja utiče na raskid veza između ženskog tela i prirode. Ali Lejsi zaboravlja da priroda raskida veze sama sa sobom baš putem mestruacije.

U pravoslavlju (pravoslavno venčanje Mine i Džonatana u Kopolinom filmu) žena je nečista, ona je taj -1 kad ima menstruaciju. Vampir prihvata odbačenu krv, zato je vampir onaj koji prihvata ono što se odbacuje. Vampir je potvrda odbačenosti, on je muško ne-sve na koje je preslikano i time potvrđeno žensko ne-sve. Svi ostali su isto ne-sve (Van Helsing je pervert itd.) ali to sakrivaju ratobornošću ali ih baš ta ratobornost čini onima kojima nešto nedostaje. Literarizacija = širenje smeća. “Lectus” = lat. krevet, ali od pruća, kao gnezdo ili životinjska jazbina. U smeću je toplo. Jezik je smeće, nekoristan, jer se izbacuje i nema veze sa stvarnošću. Pre-davanje, “lecture”, je predavanje smeća u koje neko može da se smesti. Ljudsko smeće je izmet, ali žensko smeće je krv. Muški jezik je jezik govana, a ženski jezik je jezik krvi. Muški se-potire-iza a ženskog potiru (kao u hrišćanstvu). Žena je nenaučena, a muškarac je uči. Uči je da potire. I to učenje je zasnovano na odnosu prema potiranju krvi. Prema potiranju onoga što izbija kao višak. Taj višak znači da nema same stvari kao cilja, zato je i višak, jer je neki višak s kojim ništa ne može da se radi. Neplodan. Kao i jezik. Jezik je došao zato što nije bilo stvari ili zato što je bilo stvari sa kojima ne znamo šta da radimo. Šta raditi sa menstrualnom krvlju? Potirati je? Ali ako se potiskuje onda se vraća kao pismo, jezik. Šta će nam jezik ako imamo stvar. Upravo stvar koja je ne-stvar, omanuta stvar, dovodi do jezika, jer nas ostavlja sa neupriličenim. Drakula pokazuje jezik. Iz krvi. Iz ženskog uživanja. Iz ne-stvari. Pokazuje mušku ne-stvar, vampira. Vampir nije čovek, a nije ni stvar, već je ne.

Polne bolesti su venerične bolesti. Žena je kriva zato što je nečista, a nečista je jer proizvodi smeće. Ali – ona proizvodi smeće čak i kad rađa. Mit o detetu koje se može izbaciti iz korita sa prljavom vodom – samo mit, jer osim prljave vode tu ni nema ništa više, budući da deteta i može da bude samo u jeziku, pod uslovom da ga jezik priznaje, a ono što jezik priznaje on to istovremeno i prlja. Dete je menstrualni ugrušak, ugrušak loše krvi. Ugrušak koji još treba isisati, odstraniti iz njega ono ne-jezičko, i tako dobiti jezik. U “Drakuli” svi pišu, a mogu da pišu zato što sišu. Rekontaminacija – tekstualizacija. Omanjivanje = obmanjivanje. Obmanjivanje je omanjivanje realnosti. Drakula nije jedan jer omanjuje u tome da bude jedan. A to da ga ima mnogo, da ima više oblika, jeste obmana (starac na početku filma, mladić, šišmišoliki humanoid, vuk, vukodlak). Zapravo ga nema, i jedna scena to dobro pokazuje – kada prvo vidimo Minu sa Drakulom da bismo potom iz ugla Van Helsinga i ostalih videli da je Mina sama, a tek se onda pojavljuje Drakula ali kakvog do tada nismo videli.

Šta omanjuje i šta se zapisuje? Zapisuje se neuspeli seksualni odnos. Ko zapisuje? Da li je žena posuda za mastilo, da li je falus pero koji se u to mastilo umače i koji onda zapisuje sopstveni neuspeh? U “The Reader” sve uspeva, žena uspeva da nanese užas, zato je nepismena; ne uspeva jedino da omane (nepismena žena kao nacistički komandant odgovoran za užase u koncentracionim logorima). U “Drakuli” je obrnuto baš zato što piše, zato što ne uspeva. Keri kod Stivena Kinga i u De Palminom filmu ne zna šta da radi sa krvlju. Menstruacija kao nikad ostvarena potencijalnost, potencijalnost koja u ovom slučaju jeste ujedno i virtualnost iz koje sve može. Ma koliko fantastično bilo.

Nepismenost ograničava na moguće, rađanje deteta ograničava na moguće, menstruacija otvara polje potencijalnog i virtualnog. Umesto procesa, čudo. Čudo kao negacija života. Priroda koja samu sebe negira, fantastično kao priroda koja negira samu sebe. Priroda razdvojena u sebi putem menstruacije – to od prirode čini subjekt.

Žena kao instrument subjektiviranja prirode ima odnos prema prirodi kao prema mističnom. Zato prirodu (koja preko žene i njenog prirodnog omanjivanja postaje subjekt) žena vidi kao božanstvene ili đavolske sile. I sve one bujaju protiv života jer se priroda buni sama protiv sebe.

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivatives 4.0 International License.