Institut za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu želi da bude FKNG-umesto-FKNG. Na javnosti je da ne dozvolimo da im to prođe olako

Filmovi koji nas gledaju (dalje u tekstu: FKNG) je projekat koji postoji i radi preko tri godine. U pitanju je projekat koji ni u kom slučaju nije nepoznat javnosti (dovoljno je da se pogledaju sve vesti u ovoj rubrici da se neko uveri u to). Osnovne odrednice ovog projekta, “koordinate” unutar kojih se kreću tekstovi i predavanja iz ovog ciklusa, jesu: filozofija, psihoanaliza, film. U Republici Srbiji, za ove tri godine, nije nastao, a kamoli opstao, niti jedan drugi projekat koji bi se kretao unutar istih ovih odrednica. Posle tri godine od nastanka i konstantnog rada FKNG, Institut za filozofiju i društvenu teoriju (Kraljice Natalije 45, Beograd) pravi temat svog časopisa pod nazivom: “Film – psihoanaliza – društvena teorija”. FKNG nije nepoznat Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, naprotiv, na poziv tog instituta gostovali smo sa tri predavanja kod njih 15. novembra 2011. Ali, uprkos tome što je FKNG bio legitimisan čak i od strane samog ovog instituta, uprkos tome što ne postoji niti jedan projekat (ne samo da ne postoji organizovan i dugotrajan kao što je FKNG, već ne postoji nikakav) koji bi se na ovim prostorima kretao u makar približnim odrednicama koje određuju kako FKNG tako i temu ovog temata Instituta za filozofiju i društvenu teoriju iz 2013, Institut nije našao za shodno da makar kao gostujuće urednike za ovaj temat pozove sve ili bar neke članove naše redakcije.

Bilo bi razumljivo da su to uradili, da su pozvali nekog od nas – Lidija Prišing je doktor teorije umetnosti i medija, Ivan Selimbegović je doktorant filozofije, moje filmske kritike pojavljuju se u medijima od 1992. a kao predavač gostovao sam na mnogim domaćim i stranim filozofskim skupovima iako nemam formalno zvanje diplomiranog filozofa. No, svo troje imamo popriličan broj objavljenih radova. Ali, recimo da je formalno priznanje problem kad sam ja u pitanju, opet, u slučaju Lidije Prišing i Ivana Selimbegovića, isto nikako to ne može da bude. Štaviše, Ivan Selimbegović radi pri tom istom institutu, ali niko nije našao za shodno da ga pozove kao gostujućeg urednika za temat o filmu, psihoanalizi i društvenoj teoriji. Dakle, iako postoji i radi jedan ovako organizovan i produktivan projekat kao FKNG, ovaj institut nije se udostojio da poveri rad gostujućeg urednika nekome ko ima iskustva ne u nekom približnom polju već ljudima koji su jedini na ovim prostorima koji to profesionalno rade, koji profesionalno tretiraju ove odrednice, film, filozofiju, psihoanalizu. Malo kasnije na ovom mestu, videćemo ne ko, ali makar kakvi su na tom mestu – kakvi, u smislu, koje su njihove kvalifikacije.

Kao glavni i odgovorni urednik FKNG smatrao sam da je ipak negde moja obaveza pred javnošću da, ako se već pojavljuje ovako nešto kao što je ovaj temat, izvestim naučnu zajednicu o radu i o dostignućima, pre svega teorijskim, postignutim unutar FKNG. Kao produkt te namere nastao je tekst koji sam 9. septembra 2013. prosledio Institutu za filozofiju i društvenu teoriju kao svoj doprinos njihovom tematu. Namera je bila sledeća: ako već nisu zvali nekog od nas, onda je to propust, a moj tekst, pored originalnih teza koje sadrži i rekonstruiše, upućuje i na ovaj propust. No ako upućuje na propust, to ipak radi sasvim umesno. Na mejl u kom sam poslao ovaj tekst (“Film te gleda! O višoj instanci u umetnosti, teoriji i polotici koja nije super-ego”, sada dostupan na našem sajtu) niko mi nije odgovorio, iako bi profesionalna norma nalagala da se na tako nešto kao što je prilaganje naučnog rada odgovori da bi se potvrdilo da je rad stigao. Rad od dvadeset strana nije toliko mali rad, i nepriznavanje njegovog prispeća već je problematično. Zato sam ponovo poslao mejl Institutu (11. septembra), i na njega ovog puta istog dana dobio potvrdan odgovor u vezi sa prispećem mog teksta, odgovor potpisan sa “redakcija”. Opet, ovaj potpis je indikativan. Do sada nikada u svojim mnogobrojnim kontaktima bilo sa domaćim bilo sa stranim naučnim institucijama nisam dobio odgovor naprosto potpisan sa “redakcija” – uvek je to neko ime i prezime, sa “u ime redakcije”. Ovo prazno “redakcija” već implicira jednu neodgovornost, jednu fantomsku odgovornost koja pripada tek nekoj apstraktnoj instituciji a nikako ne pada na one koji istu predstavljaju. U najmanju ruku, arogantno je, neprofesionalno je. I ignorantsko je, jer svako ko se iole bavio teorijom poštuje makar minimalno ono da je bilo koja opštost zastupljena putem nečeg ili nekog konkretnog. Da se redakcija jednog instituta koji bi trebalo da se bavi društvenom teorijom i filozofijom potpisuje samo sa “redakcija” naprosto ne priliči, dok bi priličilo nekoj instanci kao što je policijska uprava, komunalna uprava i sl. ali u vreme nekog totalitarizma. Jer i tamo, uvek se obavezno neko potpiše ispred institucije kad su normalne okolnosti u pitanju.

15. oktobra ponovo mi stiže mejl iste ove “redakcije”, opet anoniman mejl, u kom me “redakcija” obaveštava da moj tekst nije prihvaćen. Kompletan sadržaj istog biće reprodukovan ovde:

“Poštovani Vladane Milanko, Moramo da vas obavestimo da vaš tekst ne ispunjava uslove da bude objavljen u časopisu Filozofija i društvo iz razloga koji su navedeni u nastavku teksta: Tekst pod naslovom “Film te gleda! O višoj instanci u umetnosti, teoriji i politici koja nije super-ego” isuviše pretenciozno pokušava da obuhvati posve različita pitanja između kojih pronalazi ono zajedničko samo putem neopravdanih analogija.”

Već sam izneo neke sumnje u kompetenciju ove “redakcije”, a izneću posle ovog dela još. Zato, samo da kažem da za mene kao i za bilo kog drugog ko se profesionalno bavi pisanjem, ovakav argument kao što je ovoj da su u pitanju “neopravdane analogije” može da bude opravdan samo ako se na primeru pokaže zašto su neopravdane, ali i da se pokaže zašto je onaj ko prosuđuje o opravdanosti i neopravdanosti kompetentan da o tome uopšte na prvom mestu prosuđuje.

No, posle ovog obligatorno iskorištenog termina koji bi trebalo da evocira naučni diskurs, odmah za tim sledi ono što je stvarno u pitanju:

“Pri tom autor iskorištava tekst za ono za šta ne treba da bude mesta u jednom naučnom radu: samopromovisanje kroz anegdote, zahvaljivanje onima koji su “neumorno radili” na projektu autora i njegove grupe itd.”

Anegdote, od Sokrata pa sve do Ničea, ili pak danas Žižeka, legitimni su deo filozofskog rada. A što se tiče ovog zahvaljivanja ljudima sa projekta, pa, evo, da verujem u sudbinu, ovo bi mi bila prava potvrda da je ima: isti ovaj temat Instituta za filozofiju i društvenu teoriju jednom polovinom je posvećen psihoanalizi, filmu i teoriji, a drugim delom – ni manje ni više nego Kjerkegoru, “ocu egzistencijalizma”. Prvo Kjerkegor, kasnije Sartr, pa svi redom egzistencijalisti pre svega insistiraju na konkretnoj odgovornosti, insistiraju na tome da autor u poslednjoj instanci ne može da bude neutralan, da ne može da bude izuzet iz svog rada, već mora u punom, u svakom smislu, čak na nivou svakodnevnog postojanja, da bude odgovoran za svoj rad, teze koje zastupa itd. Ime i prezime nisu nešto nebitno u odnosu na teorijski rad, rad pak nije neka prazna apstrakcija na olimpskim visinama. U krajnjoj instanci šta je drugo nego baš subjektnost ono čime neko garantuje za svoje teze? Egzistencijalisti to znaju, Kjerkegor to pre svega zna, ali naša “redakcija” očigledno to ne zna.

“Ključne reči jasno pokazuju u kojoj meri je tekst ambiciozan: film, psihoanaliza, pojava, materija, nesvesno, klasa, struktura, država, istina, apsolut (a tekst se suprotstavlja “relativizmu, pornografiji, buržoaziji i psihijatriji”).”

Ovo je opskuran deo. U najmanju ruku ako se prigovara meni za ove ključne reči, treba da se prigovori i njima na temi “filozofija – psihoanaliza – društvena teorija”.

“Autor simplifikuje niz pozicija koje tim putem olako može da odbaci, odnosno izmišlja pozicije koje su već odavno prevaziđene ili čak ni ne postoje (tako npr. autor sugeriše da “konzervativci” misle da je film samo kombinacija ostalih umetnosti i “vašarska umetnost”, zatim se tvrdi da je u psihijatriji sve svedeno na kauzalne odnose, dok je za “višu klasu” svako znanje saznatljivo itd.).”

Ovo je jedan od dva najsimptomatičnija dela odgovora “redakcije” i na njega ću posebno da obratim pažnju malo dalje.

“Tok teksta je često praćen aksiomatsko-deklarativnim rečenicama koje su uglavnom lišene argumenata.”

Isprazna malicioznost.

“Uprkos tome što je autor sklon tome da tvrdi nešto što je suprotno u odnosu na ono što je zdravorazumski prihvatljivo, tekst predstavlja čitav niz opštih mesta kao iznenađujuće novume koji potkopavaju dominantne strukture (npr. “film ima autonomni identitet, “istine postoje pre i nezavisno od nas”, “pornografija nije umetnost” itd.).”

Čemu služe opšta mesta ako ne da svojom ekplanatornom jačinom ili pak opštom prihvaćenošću obezbede to da neki autor ne mora da ide u beskonačnu regresiju? Postoji tako nešto kao što su opšta mesta, postoji tako nešto kao što su propozicije. U mom radu, baš kao i u svakom drugom naučnom radu, naravno, ni propozicije niti opšta mesta ne ostaju nereflektovani, pa ako krenem od nekog opšteg mesta onda je to kao da kažem “ako ovo… onda ovo”, ali u skladu sa ispravnim filozofskim tokom, obavezno se i u ovom i u svim drugim mojim tekstovima vraćam na početne propozicije koje, ako ništa drugo, retroaktivno opravdavam putem zaključaka koje sam iz njih izveo. Umesto da se krećemo u pravcu beskonačne regresije, počinjemo tako što nešto tvrdimo, da bismo iz toga izveli posledice, i onda da bismo iz tih posledica bacili novo svetlo na početne propozicije. Drukčije ne ide. To samo neko ko je posve netaknut čitavom istorijom filozofije može da misli da je uopšte i moguće da se počne drukčije a ne deklarativno.

“Veoma često metafore i analogijske slike služe tome da bi se sakrilo nedovoljna argumentovanost (npr. “Ono što postoji pre i nezavisno od nas u odnosu na nas funkcioniše isto onako kako funkcioniše neko čijeg prisustva nismo svesni a ko posmatra nekog od nas sa balkona zgrade, iz mraka, skriven od našeg pogleda, dok šetamo ulicom nekog urbanog naselja, između zgrada”).”

Filozofija je nešto što nije ni matema niti poema, ali ipak, sadrži i jedno i drugo. Da je filozofija prosto skup matema, onda bi ovakva “analogija” mogla da bude upitna (a nije analogija u pitanju, u pitanju je primer koji predstavlja praktično formulu odnosa istine i subjekta).

“U tekstu se pojavljuju neutemeljeni iskazi za koje je teško pronaći ono što im odgovara u stvarnosti (npr. “niža klasa ne vidi … da je deo nekog višeg reda, neke logike (kao što je “logika tržišta”)”).”

Drugi najsimptomatičniji momenat. Ubrzo ću se osvrnuti na njega.

“Autor preambiciozno iznosi nedovoljno utemeljene teze da filozofija počinje sa tezom koju on zastupa (“vraćanje digniteta filozofskoj intervenciji koja je izgubljena usled dominacije principa strukture”, “kako da počnemo ponovo da mislimo?”).”

Mediokritetska teorijska policija propisuje šta je skoro pa ambiciozno, šta je dovoljno, a šta previše ambiciozno. Kako slučajno neko ne bi prešao granice mediokritetstva.

“Začuđujuće je posle svega da autor pri tom ima utisak da je blok FiD-a o psihoanalizi, filmu i društvenoj teoriji u nekom smislu nastao zahvaljujući radu projekta na kome učestvuje (“…”Filozofija i društvo”, bavi temom kao što je (ne)odnos filma, teorije i psihoanalize, onda to možemo i da shvatimo kao znak da je “naša stvar” postala sasvim vidljiva i negde počinje da nam nadoknađuje odsustvo podrške od strane institucija.”). Srdačan pozdrav, Redakcija časopisa”

Recimo, nešto što sam izjavio za NIN 30.08.2011: “Može se reći da filmovi predstavljaju refleksiju javnosti o samoj sebi, a ta refleksija nikada nije tek estetska već je uvek i politička i psihološka. Zato se nikada ne trudimo da odgonetnemo “šta je autor hteo da kaže”, već se bavimo onim što je rekao čak uprkos sopstvenim namerama, onim što je ostavilo traga na javnost bez obzira na bilo čiju nameru – ističu autori ovog serijala.” ( http://www.nin.co.rs/pages/article.php?id=60300). Sad, da uporedimo to sa pozivom za radove za temat Instituta za filozofiju i društvenu teoriju (uklonjen sa sajta Instituta ali je i dalje u mejlovima svih kojima je poziv poslat, i kao takav, u skeniranom formatu dostupan ovde: http://oi42.tinypic.com/v7f69u.jpg): “Treba dodati da se u povesti psihoanalitičke interpretacije filma pažnja sve više usmeravala na publiku i na svojevrstan diskurs filma kao medijuma (umesto reditelja i karaktera), a ta tendecija je otvorila nove prilike i za društvenu tematizaciju filma”. Ako se FKNG vodi od 2011. ako ne i od pre ovim geslom a Institut isto ponavlja u svom pozivu onda je ipak red da se očiglednosti uoče. Dalje, ako se Institut nije bavio filozofijom, filmom i psihoanalizom a FKNG jeste od 2010., ako je FKNG 2011. gostovao na Institutu, ako 2013. isti taj institut pravi ovakav temat, opet, ne možemo a da ne uočimo očigledno.

No, da se vratim na dva simptomatična dela. Prvi, ranije navedeni je: “Autor simplifikuje niz pozicija koje tim putem olako može da odbaci, odnosno izmišlja pozicije koje su već odavno prevaziđene ili čak ni ne postoje”. Upadljiva je logička protivrečnost: ako ja “izmišljam pozicije” to znači da iste ne postoje u “objektivnoj stvarnosti”, no ako objektivno ne postoje, onda one ne mogu da budu “prevaziđene” (mutatis mutandis, ako su prevaziđene, to znači da su objektivno postojeće te da ih je neko prevazišao, pa zato ne mogu da istovremeno budu “izmišljene”). Ali, ako uzmemo oba iskaza, ma koliko logički disparatna, kao pozitivna, dobijamo sledeće, da nešto em ne postoji, em je objektivno prevaziđeno. Što je stari argument, koji po pravilu dolazi iz ekstremno desničarskog korpusa u kom se na primer Jevrejinu odriče objektivno postojanje ali se onda još naknadno Jevrejin sankcioniše. Radi se o paranoji, gde iako nacista zna da Jevrejin kakvog on zamišlja objektivno ne postoji, svejedno se isti taj nacista na svakodnevnom planu bori protiv ove prikaze kao da ona stvarno postoji. Tako je i sa ovim “mojim pozicijama” iz ugla ove “redakcije”: one objektivno ne postoje ali svejedno moraju još dodatno da budu negirane, jer po nekoj paranoičnoj logici, nije dovoljno da se nečemu odrekne postojanje, još treba da se paranoik bori protiv onoga što ne postoji. Naučni diskurs bi recimo prosto bio sadržan u odricanju ili priznavanju postojanja, politički bi bio sadržan u borbi protiv postojećeg, dok samo paranoični diskurs zahteva i jedno i drugo, i nepostojanje i borbu.

A da ovo dijagnostifikovanje paranoičkog diskursa nije proizvoljno, naknadano još podcrtava sledeći simptomatični deo iz odgovora “redakcije”: “U tekstu se pojavljuju neutemeljeni iskazi za koje je teško pronaći ono što im odgovara u stvarnosti (npr. “niža klasa ne vidi … da je deo nekog višeg reda, neke logike (kao što je “logika tržišta”)”).” Dakle, “neutemljeno” je ne videti organsko jedinstvo između klasa, pogrešno je videti jaz između klasa. Ovo je kao nacistička poenta Fric Langovog Metropolisa, kad na kraju filma radnici i vlasnici fabrika sklapaju savez u kom su radnici ruke a vlasnici um jednog organskog jedinstva, korporativnog društvenog tela. Ne začuđuje ni malo što isti onaj kome nešto što ne postoji jeste istovremeno i objektivna pretnja sada još jasno, bez dlake na jeziku, tvrdi kako je neopravdano da posmatramo nižu klasu kao ne-deo logike slobodnog tržišta, kao otpadak od logike slobodnog tržišta. Ovde, sa ovim, naša “redakcija” pokazala je svoju objektivno postojeću nesumnjivu poziciju.

Na kraju da se prisetimo još samo i originalnog poziva za predaju radova Instituta za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu, poziva koji jasno svedoči o kompetenciji ove “redakcije”. U istom, poslatom 17. juna 2013. stoji:

“Sa jedne strane, psihoanaliza je uspela da ukaže na logiku želje na inventivan način, ali je i sama forma filma bila tumačena kao prostor fantazije. Međutim, da li je takođe moguća ujedno i psihoanalitička interpretacija kolektivnih fantazija?”

Ako “redakcija” želi da priča o “otkrivanju tople vode”, ovo je onda pravi povod. Kakvo je ovo pitanje, da li je moguća psihoanalitička interpretacija kolektivnih fantazija? Da li su ikad čuli, recimo, za tekst “Mojsije i monoteizam” Zigmunda Frojda? Sam taj naslov odjeknuo bi u pamćenju svakog ko se iole dotakao psihoanalize i tako ga sprečio da formuliše jedno ovakvo nakaradno i nadsve neuko kvazi-pitanje.

Dalje, nastavlja se u pozivu za temat: “Da li film može predstavljati otpor takvim fantazijama ili isključivo služi njihovoj reprodukciji? Koliko je film transgresija želje, a koliko ponavlja ideologeme potrošnje i društvene klišee?”

Da “transgresija želje” zvuči kao tehnički termin, zvuči, a da jeste, nije. Šta znači “transgresija želje”? Možda su mislili na želju koja je transgresivna (želja za zabranjenim)? Ili su pod “transgresija želje” naprosto mislili na prevazilaženje želje za posedovanjem izvesne robe? Ako je to bilo u pitanju, čemu onda ovo posezanje za terminima kao što su “transgresija” i “želja” koji u psihoanalitičkom polju ipak nisu toliko bliski ovom zdravorazumskom smislu. I “transgresija” i “želja” tehnički su termini sa jasno određenim konceptom, koji pak ne dozvoljava “transgresiju želje”. Budući da sama želja po definiciji uvek već jeste transgresivna – želja je želja za nečim što je van domašaja, transgresija premašuje domašaj, itd. Možda je u pitanju nekakav kvazi-budistički koncept, u kom se zalazi s onu stranu želje, ali njemu kao takvom nije mesto kad je u pitanju psihoanaliza, film i teorija.

Dalje, kaže se: “Psihoanalitička perspektiva istovremeno predstavlja mogućnost da se skrene pažnja na kontingentni karakter društvenog subjekta, ističući ulogu idealnog ja, identifikacije, imaginarnog jedinstva, odnosno objekata želje.”

Ostaje, da kažemo ovako, krajnje nejasno odakle sloboda da kažu ovako nešto kao što je ovo “imaginarnog jedinstva odnosno objekta želje”. Opet, ako su hteli da pozajme stručne termine i kažu nešto zdravorazumsko, to je druga stvar. Ali to na prvom mestu nisu smeli da urade jer su pre svega trebali da pokažu da za njih stručni termini kao što su identifikacija i objekat želje nose neku težinu. Identifikacija je jedna stvar, objekat želje nešto sasim drugo: objekat želje nije prosto ono što neko želi, već je objekat želje podležuća stvar, koja se u pravom smislu ne želi, oko koje želja kruži. To je, na primer, opšte mesto, ali eto, uprkos onome što je anonimna “redakcija” tvrdila, da su opšta mesta nepotrebna, – opšte mesto koje je očigledno nepoznato urednicima temata koji bi ovo ipak trebalo da znaju.

Ovi ljudi, koji predstavljaju jednu zvaničnu instituciju kakva je Institut za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu, naravno da imaju lične ukuse, ubeđenja itd. Ali njihov rad u javnosti ne bi smeo da bude pod uticajem tih ličnih ukusa i opredeljenja. “Nije im dedovina” kako se kaže (uzgred, zanimljivo je ovde kako upravo ovo nasilno i izveštačeno “anonimno” uprkos nepotpisivanju imenom i prezimenom, ili čak ne ni uprkos, već baš zahvaljujući tome, zahvaljujući tom napadnom insistiranju na anonimnosti, izbija kao ogoljeno privatno, privatne preferencije, privatni ton, itd.). Oni (neki ili svi članovi redakcije) po ubeđenju mogu da se ne slažu sa tezama na kojima FKNG počiva, ali onda su mogli, ako su hteli “anti-FKNG” da naprave nešto kao što bi recimo bilo “Apolitično čitanje filma s akcentom na psihijatriji a protiv psihoanalze”. Umesto toga, izabrali su najgoru moguću opciju a to je da uzmu temu “psihoanaliza, film, društvena teorija” ali da pri tom ignorišu nešto što postoji i radi i što je legitimisano od strane javnosti kao što je to FKNG. Isto kao kad Izrael napravi zid između Izraela i Palestine i na zidu naslika poljane, kako se ne bi videla palestinska naselja iza zida. “Blaženstvo u neznanju”. Ali to blaženstvo dolazi sa cenom, a cena koju plaćaju je nemoral.

Zašto oni hoće da budu “FKNG-umesto-FKNG”, zašto hoće da ignorišu ovaj rad nastao u okviru FKNG i da predstave svoj rad kao nešto što nije dužno nečemu što već od pre nekog vremena jasno postoji u javnosti? – to pitanje nije ključno ovde. Ključno pitanje je: kako smeju to da rade? I to, uprkos njihovom neiskustvu i pokazanoj nekompetenciji. Čak i ako se neko iz uredništva Instituta za filozofiju i društvenu teoriju ne slaže sa stavovima, argumentima itd. iznetim u mom tekstu, sam moj tekst stoji za FKNG, i profesionalno bi bilo da ga onda kao takvog i objave, kao dokument o radu na polju psihoanalize, filozofije i filma, i da potom, u sledećem broju, objave repliku. Ali, ovim ignorisanjem samo potvrđuju vlastitu nekompetenciju zbog koje ni ne smeju da na prvom mestu uđu u neku eventualnu polemiku; umesto toga, arogantno i neprofesionalno, biraju da prosto ignorišu ono što je očigledno čitavoj javnosti, odnosno onom delu javnosti koji prati polja kao što su film, psihoanaliza i filozofija. Odgovor na ovo mogao bi da bude, i kladim se na to da jeste: privatizacija je do te mere uništila sve tekovine javnog života da naivni ljudi kao što su ovi ili ovaj ili ova što se potpisuje sa “redakcija” misle da bez ikakvog obzira mogu da bahato negiraju samu javnost. Zato, na samoj javnosti je sada da im pokažemo da nisu u pravu kada misle da to može da im prođe tek tako.

Vladan Milanko, glavni i odgovorni urednik FKNG

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivatives 4.0 International License.