Linčovanje filma

Godine 2008. izlazi Mračni vitez i svi pišu i pričaju o Hitu Ledžeru, o njegovoj interpretaciji Džokera kao anarhiste, koji čak i podseća na Sida Višsa, a sa kojim Ledžer deli i tragičnu sudbinu prerane smrti. Filmovi holivudske “A produkcije” do pojave Mračnog viteza izbegavaju ili se u najboljem (i najređem) slučaju tek izdaleka dotiču aktuelnih političkih tokova. Vladan Milanko, sada urednik FKNG a koji u to vreme piše filmske kritike za NSPM, u svojoj recenziji Mračnog viteza1 primećuje da je Džoker terorista viđen iz ugla konzervativaca: terorista ne kakav je zapravo, već onakav kakvim ga desnica vidi (bez prošlosti i budućnosti, sa jednim jedinim ciljem a taj je da nanese što veću štetu onima koji žive udobno). Pored toga, Milanko još kao vredno obraćanja pažnje ističe lik Dvoličnog, političara najboljih namera koji nalikuje na, recimo, Džona Kenedija, koji posle nesreće u kojoj skoro zagiba i posle koje ostaje unakažen postaje koncentrat ličnog resantimana (mogući odgovor na pitanje: “šta bi bilo da svima omiljeni simpatični i dobroćudni političar NIJE doživeo preranu smrt?”). Zatim, Betmen se u toj recenziji predstavlja kao oličenje tajne ruke tržišta – preko dana milioner i vlasnik multinacionalne kompanije, preko noći usamljeni i samozvani delilac pravde, ali je ta “pravda” naravno ono što ide u korist njegovom dnevnom liku. Međutim, Milanko pre svega naglašava, ono što je najbitnije nije to što svaki lik zasebno radi i predstavlja, već to što sam film, sa svim mogućim filmskim sredstvima eksplicitno politizuje svoj sadržaj. Pa iako Brus Vejn/Betmen van svakog obzira i morala nadzire većinu stanovništva kako bi na kraju javnosti poturio laž namesto istine, i to još uz patronističku opasku da “narod nije spreman za istinu” (čime Betmen postaje filmski dvojnik Džordža Buša i njegove administracije), film u kom se prikazuje neko ko laže mase treba razlikovati od filma koji bi lagao mase. Film koji bi lagao mase nikada NE BI PRIKAZAO NEKOGA KO LAŽE MASE.

Ako bismo, pak, trebali da smestimo film Mračni vitez na levu ili na desnu stranu političkog spektra, u toj klasifikaciji bi pre svega trebalo da imamo na umu da je osnovni gest desnice depolitizovanje, dok je osnovni gest levice upravo suprotan, dakle, eksplicitno politizovanje. Film koji besprekorno nijansira ne tek fantazije desnice, već čak i mapira mehanizam po kom se one kreću i utiču na aktuelnu situaciju, u krajnjoj instanci ne može da bude proto-desničarski film. Desnica depolitizuje, umesto mehanizma vidi organsko jedinstvo, predstavlja mit a nikako ne dekonstrukcije mitova. I tu stižemo do danas aktuelnih pitanja. Uspon mračnog viteza jedva da je krenuo da igra po bioskopima a već je uveliko jedan od najnotornijih filmova svih vremena. I predstavnici desnice i oni koji se smatraju predstavnicima levice takmiče se u tome ko će više da ga izblati. Istovremeno, dešavaju se nezapamćeni ekscesi kada je u pitanju jedan film: filmskim kritičarima koji su ga negativno ocenili masovno pristižu lične uvrede pa čak i pretnje smrću,2 a na premijeri ovog filma u jednom američkom gradu neuravnotežena individua željna pažnje puca u publiku, ubija petnaestoro ljudi, i kasnije se policiji predstavlja kao Džoker.3 Poruka je jasna: ako želiš da skreneš pažnju na sebe, iskoristi kampanju holivudskog hita za sopstvenu samopromociju. To jest, ako već nemaš drugog načina da skreneš pažnju na sebe, onda se nekako infiltriraj u karavan koji prati holivudski mega hit i makar za trenutak ćeš uspeti da skreneš pažnju na sebe. Kako Rodžer Ebert piše u svom tekstu povodom nesrećnog događaja u kom je stradalo petnaestoro posetilaca bioksopa, ljudi kao ovaj napadač u principu su isti kao oni koji kad vide TV-kameru, pokušavaju da se uguraju u kadar i mahnu kameri.4 Isti princip jasno se prepoznaje i u napadima što sa leva što sa desna. Predstavnici “Bejn kapitala”, američke republikanske kompanije, inače ne previše poznate široj javnosti, na sav glas se žale kako je negativac Bejn iz filma Uspon mračnog viteza upravo referenca na njih. Puno simptomatičniji jesu napadi onih koji se predstavljaju kao predstavnici levice5 a koji za ovaj film, u sada već brojčano impozantnoj seriji tekstova bilo na internetu bilo u svetskim medijima, tvrde da je anti-propaganda pokreta 99%. Zašto? Zato što se u filmu Betmen obračunava sa masama koje su nezadovoljne ekonomskom situacijom. Da se čovek zapita šta su drugo očekivali od filma o Betmenu? Jer, to je Betmen, “tajna ruka koja reguliše tržište”, lik koji kada svoju dominaciju ne može da uspostavi legalno poseže za ilegalnim, ali sve, naravno, u svrhu dominacije principa kojima je vođen, a to su slobodno tržište, udoban život srednje i više klase itd. Sve se to da iščitati još iz prvih stripova o Betmenu. Ono što rulja koja neprestano poziva na linčovanje Nolanovog filma ne primećuje jeste to da je Betmen u Nolanovim filmovima pokazan bez dlake na jeziku. Isti oni koji su bili oduševljeni Nolanovim nju-ejdž “meditativnim” Mementom, koji su posle toga slavili Hita Ledžera i njegovu proto-Sid Višs interpretaciju Džokera, koji tada nisu uspevali ili nisu ni želeli da primete novinu Mračnog viteza – a to je skoro brehtovska eksplicitna politizacija, koja je posle toga uplovila u najveće projekte svetske produkcije, kao što je na primer poslednji film o Džejmsu Bondu u kom Bond nesumnjivo staje na stranu Eva Moralesa a protiv internacionalne ekološki nastrojene kompanije – sada ne prestaju da osuđuju i odbacuju ovaj film zbog tobože anti-Okjupaj-Muvment propagande.

To je “kritika ideologije” danas. Uz nekoliko pomodnih fraza, uz obaveznu referencu na marksizam, sagledava se deo a ne celina i ukupnost tokova koji čine celinu. Umesto filma koji portretiše one koji su sistemski protiv niže klase, vidi se film koji je protiv niže klase. Kada bi danas Karl Marks objavio Kapital, isti ti optužili bi ga za podršku kapitalizmu. Očigledno je, zar ne? Ako ti se knjiga zove Kapital, ako u nekoliko tomova ti analiziraš mehanizme kapitalizma, onda ti bezrezervno podržavaš kapitalizam i to je to! Naravno, nije očigledno i daleko je od istine.

Ono što se pomalja kao istina svih ovih napada, pogotovo kad su u pitanju oni koji za sebe drže da su predstavnici levice, jeste identitet levice danas, koga, da dodamo uzgred i to, nema. Kad se čitaju proglasi Okjupaj Muvment-a i čuju intervjui sa učesnicima na protestima na Vol stritu, a zatim i šire kad se pogleda navodna “Četvrta internacionala”, zatim niz raznih partija i partijica koje se sve redom kite crvenim, tu se pronalazi svašta: od bukvalno anti-semitskih izjava (99% protiv 1%, a 1% čine, po ovima, Jevreji!), preko proto-staljinističkih propisivanja/otpisivanja “politički (ne)podobnih”, sve do nju-ejdž zaostataka kojima crveno baš i nije omiljena boja već bi hteli ružičasto (sic!) kao simbol mira, ljubavi, jedinstva sa prirodom i šta sve ne. Gde danas postoji levica? Gde je jezgro identiteta levice? U desničarskim fantazijama i nigde više. Samo u desničarskim fantazijama danas levica postoji kao unisoni, organizovani politički pokret. Bez gledanja Uspona mračnog viteza, možemo da tvrdimo da je baš to ono što boli ove “levičare” – oni moraju da zahtevaju linčovanje ovog filma kako bi skrenuli pažnju sa ove istine. Što je jalov posao, jer svakako se, usled upiranja prstom u stvarnog ili fiktivnog krivca, oni pojavljuju samo i jedino kao reakcija na tog “krivca”, i ništa više.

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivatives 4.0 International License.

  1. Vladan Milanko, “Betmenov rat teroru”, NSPM, 23.7.2012.
  2. Iz komentara na tekst “Dark Knight Rises – grandiose not grand”, Marshall Fine: “His punishment must be more severe.”, “When this critic’s review is ashes, he has my permission to let his career die.”, “You either die a good critic, or live long enough to see yourself get trashed by every Dark Knight fan alive.”, “R.I.P. Marshall Fine”, “…die in a fire”, “…beaten with a thick rubber hose into a coma”, 23.7.2012.
  3. Pete Samson, “Batman Maniac is ‘Joker’ in Jail”, 23.7.2012.
  4. Roger Ebert, “We’ve seen this movie before”, 23.7.2012.
  5. Da izdvojimo samo neke tekstove koji se često daju videti ovih dana na Fejsbuku:
    Mark Fisher, “Batman’s political right turn”, The Guardian, 23.7.2012.; Elliott Prasse-Freeman and Sayres Rudy, “Batman Occupied”, The New Inquiry, 23.7.2012.; Andrew O’Hehir, ““The Dark Knight Rises”: Christopher Nolan’s evil masterpiece”, Salon; David Sirota, “Batman mrzi 99%”, Slobodni filozofski, 23.7.2012.; Richard Seymour, “I don’t believe in Harvy Dent”, Lenin’s Tomb, 23.7.2012.