Pristojno ubistvo kao hrišćanski ideal

1. Američki predsednički izbori i Apokalipsa sada

Najnoviji američki predsednički izbori još jednom su potvrdili istinitost one replike iz filma Apokalipsa sada (Apocalypse Now, 1979) koja glasi: „Treniramo mladiće da bacaju vatru na ljude, a njihovi nadređeni ne dozvoljavaju im da napišu „tucanje“ na avione zato što je to opsceno“. Istoga dana (8.10.2016.) kada je uragan na Haitiju odneo preko devetsto ljudskih života (a Haiti je prethodno bio unesrećen humanitarnom pomoći koju su pružale organizacije na čijem se čelu nalaze Klintonovi (Bill Clinton, Hillary Clinton), a koje su za uzvrat za pruženu pomoć tražile od Haitija – inače, jedne od najsiromašnijih zemalja na svetu – da kupuju ono što Haitiju ne treba, što je, pak, doprinelo tome da Haiti nema sredstava za odbranu od prirodnih nepogoda), glavna vest u svim svetskim medijima bila je ta da je pronađen video-snimak na kom Tramp (Trump) govori kako će nekoga da „uhvati za pičku“. Poruka koju odašilje ovaj slučaj u kom se pažnja pre svega obraća na po konvencijama neprihvatljivo ponašanje umesto na masovna ljudska stradanja, koja su ne samo mogla već su i morala da budu izbegnuta, sasvim je jasna, te je sasvim u skladu sa uobičajenim postupanjem ovoga što u nedostatku bolje reči još uvek nazivamo „javnošću“ ali što se od javnosti razlikuje između ostalog i po tome što javnost ne može da bude svođena tek na „lepo ponašanje“. Nije, dakle, bilo nepristojno sve ono što je izneto u zapisima koji su postali dostupni zahvaljujući Mening (Manning), Asanžu (Assange) i Snoudenu (Snowden) – nije nepristojno ubijanje civila dronovima koje je bilo pravilo u vreme Obaminog (Obama) mandata, nije nepristojno sve što je Hilari Klinton zataškavala godinama, nije nepristojno šta su Klintonovi uradili na Haitiju, što Klintonovi trguju oružjem sa arapskim zemljama koje se i nominalno vode kao „rizični faktori“, itd. – već je nepristojno samo to kad Donald Tramp kaže da će neku ženu da „uhvati za pičku“. Naravno, ovo da će Tramp nekog da „uhvati za pičku“ došlo je kao poručeno Klintonovoj, za koju ne prestaje da se ističe to da je ona žena-predsednički-kandidat: strane su se zahvaljujući ovoj epizodi jasno profilisale i podelile na šovinističku i na anti-šovinističku stranu. A niko ne želi da bude viđen kao seksista, pa je zato pobeda Klintonove zbog ovoga postala zagarantovana.

Pobeđuju, jasno je, oni koji se drže toga da je sve u tome kako neko nešto vidi, i kako neko jeste viđen, odnosno, kako je nešto viđeno. Što je prilično stari zaplet, a isti datira još od invencije samog hrišćanstva, religije koja je obeležila čitavu današnju globalnu kulturu. Naime, dok je judaizam pre svega nastao oko problema smrti, pa onda, oko problema ubistva, što, pak, ostaje problem od kog se judaizam ne odmiče – ne odmiče se od toga da tvrdi da smrt a posebno ubistvo jesu problemi koji zahtevaju bavljenje njima, zbog čega, onda, u judaizmu kao centralne scene imamo tako nešto kao što je Abrahamova žrtva Isaka, što je žrtva koja se ne sprovodi do kraja (izuzetno, tu se izbegava smrt), zatim Abrahamovo ili Mojsijevo, takoreći, „cenkanje“ sa jedinim bogom u čijoj je moći to da poštedi što više ljudi –, za hrišćanstvo, koje je sámo nastalo na obrtima načinjenim u odnosu na judaizam, nije problem sámo ubistvo, već je problem samo to kako je ubistvo viđeno, i ništa više. Ali je onda ovaj momenat, u kom se fokusira na problem, za hrišćanstvo istovremeno i momenat u kom problem-prestaje-da-bude-problem i, umesto toga, postaje rešenje. Tako, sámo hrišćanstvo zasnovano je baš na ubistvu – ubistvu Isusa –, a ubistvo za hrišćanstvo uopšte nije nikakav problem zbog toga što se u njemu ono vidi kao mistično, kao „ubistvo samog ubistva“, jer posle tog ubistva sledi život u raju na nebu. Umesto da se bavi ubistvom kao problemom koji je civilizacijski, hrišćanstvo se, efektivno, bavi tek osećajem krivice, zbog čega onda barata sa oprostom kao rešenjem. Oprost je način da se odmakne od problema i da se bavi njegovim pukim viđenjem.

Ovi istaknuti principi sasvim su skladu sa Isusovim rečima po kojim njegovo „carstvo nije zemaljsko“ – šta je bolje od nebeskog u svrhe toga da se skrene nečiji pogled? „Da se zlo ne vidi“, umesto „da zla ne bude“ – to je rešenje za svaki problem, te cilj koji je imanentan civilizaciji koja je zasnovana na hrišćanskim principima.

2. Hrišćanska levica

Kad govorimo o hrišćanstvu na istom ovom mestu na kom je reč o S.A.D., naravno, prvo što pada na pamet jeste to da je američka desnica ona koja je u jakom smislu hrišćanska. No, ovaj slučaj kakav imamo sada, sa jedinstvom protiv Trampa, gde je glavni cilj to da se izbegne da Tramp pobedi na predsedničkim izborima (uprkos svemu što se zna o Klintonovoj, ali sa čega se uspešno skreće pažnja upiranjem prsta u Trampa), govori nam puno baš o levici: levica je ta koja sada peva pesmu „Samo da Trampa ne bude“. U prilog tome, na primer, ide povlačenje Bernija Sandersa (Bernie Sanders) iz predsedničke trke, te njegovo pružanje podrške Klintonovoj. Američka levica po samorazumevanju nije hrišćanska, ali efektivno ona ni po čemu ne odstupa od ovih hrišćanskih principa koji su malopre ovde bili rekonstruisani. Što će reći, bitnije joj je to kako izgledaju Tramp i Klintonova, nego šta ovi stvarno rade.

A ono što ovi rade sledeće je: Tramp obećava neintervencionističku politiku; Klintonova se sprema za uvođenje zone u kojoj su zabranjeni letovi iznad Sirije, čime direktno ulazi u sukob sa Rusijom, pa čime započinje nešto što vrlo lako može da se premetne u svetski rat. S.A.D. je, tako, za američku levicu očigledno pandan „carstvu nebeskom“, dok je Sirija, kao i sve drugo što se nalazi van Amerike, tek „carstvo zemaljsko“ koje se uglavnom ni ne vidi. (Ono što se, pak, vidi jeste to da je Tramp nepristojan. Zato, ništa drugo nije tu problem, već je samo problem to kako da se ovo što je nepristojno skloni iz vidokruga. Baš kao što je i Klintonova, kad su u pitanju njeni ne samo promašaji već i doslovno kriminalne radnje, sve što je mogla sklonila dalje od očiju javnosti, ali su onda „nepristojni likovi“, kao na primer Asanž, to objavili. Pa onda, nije problem kako da se nosi sa tim što je otkriveno, već da se pobrine samo oko toga da to što je otkriveno sada postane ponovo sakriveno; zato, recimo, Klintonova ucenjuje Ekvador i prisiljava ga na to da se Asanžu ukine pristup internetu.)

Levica u S.A.D., pak, nije po ovome bitno različita u odnosu na popularnu levicu bilo gde drugde. U poslednjih nekoliko godina bili smo u prilici da vidimo kako popularna levica ne zazire od toga da prati čitavu seriju „proroka“, te da vidi „dolazak carstva nebeskog“ u seriji dešavanja: „Arapsko proleće“, pokret 99%, Siriza (Syriza) i Cipras (Tsipras) (pa kasnije, kad nisu više mogli da poriču šta je Cipras, Varufakis (Varoufakis) je zauzeo njegovo mesto u očima popularne levice), Berni Sanders, Džeremi Korbin (Jeremy Corbin), sirijski emigranti (plus još takozvani „Palestinci“, koji su sad već postali ništa drugo do „levičarski evergrin“, a iza kojih se pojavljuju specifični likovi kao što je Hamas, itd.). Ako pogledamo šta je sve u pitanju sa svakim od ovih nabrojanih pojedinačnih slučajeva, te ako vidimo kako se uprkos konkretnim i simptomatičnim promašajima u svakom od ovih slučajeva naprosto nastavlja na današnjoj levici dalje, sa potpuno istim stavovima i sa istim razmišljanjem koji su na prvom mestu i dovodili do promašaja, vidimo jasno i to, zašto je danas na levici – a tako stoje stvari od kad je ekonomska kriza postala obelodanjena – toliko puno oportunista, karijerista, sitnih birokrata koji pomno prate modu na levici i trude se da od iste ni najmanje ne odstupaju, te koji vide da će imati posla (i nagrada za obavljanje istog) makar dok bude trajala ekonomska kriza.Cinično, može ovde da se kaže da ništa što je svetsko ovim levičarima ne može da poljulja njihovu veru, jer njihovo je carstvo nebesko! Takva levica danas skoro isključivo postala je područje profesionalnih bukača, skretača paženje. Čitava serija neupitnih rešenja, „nebeskih carstava“, koja se smenjuju jedna za drugim, te na koja se skreće pogled (a čime se pogled skreće sa nečega što je stvarno bitno), efektivno su tu da bi ovi „profesionalni levičari“ imali posla. Naravno, teška su vremena, i ja nikog ne osuđujem zbog toga što neko pokušava da se snađe; međutim, ovakvo snalaženje naprosto nije prihvatljivo budući da ono efektivno proizvodi veliku štetu, krenuvši tu od teorije koja zbog ovakvih nepromenjenih stavova naprosto postaje neistorična pa zato više ništa nema zajedničkog sa klasicima levičarske teorije, sve do svakodnevnih primera kao što je nemoć levice licem u lice sa slučajevima kao što su bili ovogodišnji masakri u Francuskoj o kojima levica nije htela niti je imala da kaže bilo šta, osim što je tu i tamo izbacivala po koje opravdanje – za ubice.

3. Progresivne snage

U odnosu na ovakvu levicu, koja ne prestaje da izlazi sa rešenjima, koju s jedne strane odlikuje magično mišljenje (ono, šta se babi snilo… ) a s druge strane sikofantsko praćenje mode, i dalje je distinktivan Slavoj Žižek. U jednoj od svojih za sad poslednjih knjiga Žižek piše sledeće: „Prava hrabrost nije to da se zamisli alternativa, već da se prihvate posledice toga da nema jasno vidljive alternative. San o alternativi znak je teorijskog kukavičluka: isti funkcioniše kao fetiš kojim se sprečava to da mislimo bezizlaznost situacije u kojoj se sada nalazimo.“ (Slavoj Žižek, Against the Double Blackmail: Refugees, Terror and Other Troubles with the Neighbours, Penguin Random House, London, 2016, str. 108). Međutim, baš kod Žižeka licemerje tipično za levicu danas, baš zbog toga što mu Žižek za malo izmiče, ali ne sasvim, postaje jasno vidljivo. Naime, Žižek ovo piše pošto se Evropa susrela tek prvih nekoliko puta sa arapskim terorizmom. S druge strane, Izrael od svog osnivanja nije prestajao da bude meta i terorizma i vojnih napada od strane Arapa, koji naprosto ne mogu da se pomire s tim da jevrejska država ima sve razloge da postoji i to baš tu gde postoji. (Izrael nastaje kao nastavak ustanka u Varšavskom getu, te kao reakcija na evropski antisemitizam pre toga; osnivaju ga izbeglice koje umiču pred antisemitizmom i pred uništenjem. U Jom Kipur ratu 1973. Izrael se našao pred ozbiljnim rizikom da prestane da postoji. Evropa je, za sada sigurno, daleko od takve opasnosti.) No, Žižek, kad je u pitanju Izrael i arapski terorizam (a za razliku od njegovih stavova prema arapskoj emigraciji i Evropi, sa kojima staje na stranu Evrope) militantno je protiv Izraela: on u više od nekoliko navrata preispituje pravo na to da Izrael uopšte postoji (!), te zahteva od Izraela da nađe rešenje. Isto ono za koje, kad je u pitanju Evropa sada – Evropa koja se menja zbog priliva emigranata iz arapskih zemalja – kaže da je „hrabrost da se ono ni ne zamišlja“.

Zašto je Izrael tolika smetnja progresivnim snagama pa da zaslužuje takvo opsesivno bavljenje njim kakvo je ovo od strane levičara? Kao da nema prečih stvari na svetu, većih problema, već sve zavisi baš od Izraela – toliki mu se značaj pridaje, i toliko se obraća pažnje na makar najmanju grešku koju Izrael načini. A kod ovog pitanja bitno je da se vidi šta zapravo znači „progres“ u terminu „progresivne snage“.

Progres – termin koji ne može a da ne zvuči mistično, jer se pod njim istovremeno podrazumeva i istorijsko napredovanje, i biološko, i, uopšte, zdravorazumsko promicanje vremena, i ko zna šta još; zamišljaju se neke apstraktne istorijske mase, tehnička dostignuća, neka skrivena biološka mutiranja, neko nekontrolisano odmicanje u vremenu, koje je posledica nezaustavljive, praktično po snazi božanske sile koja nagoni napred. Bitno je zbog svega toga jasno definisati progres. Ovde ga definišem kao odmicanje koje je konkretno u odnosu na traumatični događaj, pa je odnos spram traumatičnog ono što ga konstituiše. Progres je odmicanja od rata, žrtava, bolesti, katastrofa, itd. Takvo odmicanje ne može a da ne bude vođeno principom zadovoljstva, a kao obavezni efekat koji ostavlja za sobom ne može a da nema revizionizam – trauma zahvaljujući odmicanju prestaje da bude traumatična.

Progresivnost na političkoj levici, zato, tek je sekularna verzija par excellence hrišćanskog pomeranja, onog koje hrišćanstvo vrši u odnosu na judaizam kada umesto da kao svoj primarni problem ima smrt, ubijanje, namesto toga ima problem viđenja ubijanja, pa onda na ubijanje dodaje zaokret u kom ubijanje ni nije traumatično budući da je glavno pitanje „tek pitanje interpretacije“, a uz odgovarajuću interpretaciju, i „samo ubistvo već može da bude“ (i neretko za hrišćanstvo jeste) „rešenje“.

Nasuprot ovakvom, proto-hrišćanskom pomeranju, nalazi se stajanje kakvo je specifično za judaizam: istoričnost judaizam, a zbog kog judaizam zahteva od svih Jevreja da se ne tek sećaju, već da se identifikuju sa stradanjima svojih predaka (ovo je teza koju na brojnim mestima u svojim delima iznosi Emil Fakenhajm (Emil Fackenheim)). Svi jevrejski rituali baziraju se na radnji identifikovanja a ne tek sećanja. Posle Šoe, nužnost ovakve istoričnosti ne može da bude upitna.

Iz perspektive progresivnih snaga istoričnost judaizma sagledava se kao pretnja progresu samom. Kao da progres – ovo odmicanje – donosi bilo šta dobro čak i ne-Jevrejima.

To, da progres koji je odmicanje od traumatičnog ne donosi ništa dobro ni Jevrejima ni ne-Jevrejima, u malom, ilustruju tekući američki predsednički izbori: odmicanje kakvo Hilari Klinton zastupa čini od nje jednako ako ne čak i veće zlo od Donalda Trampa. Skretanje pažnje na Trampa sa kriminalnih delatnosti koje je počinila Klintonova ne može a da nema posledice po čitav svet.

Ali onda, te zato što hrišćanska civilizacija zahteva da se veruje u odmicanje, u progres, ne-Jevreji po običaju i neretko krive upravo Jevreje za posledice ostvarivanja vlastitih principa. To rade zato što im je puno lakše da krive Jevreje nego da uvide da veruju u nešto što ne može da opravda njihovo poverenje (zbog toga će onda pažnju levice uvek pre da zaokupi Izrael a ne, recimo, kriminalne radnje Hilari Klinton).

4. Otelovljenje principa progresivnog udaljavanja u odnosu na traumatično

Naravno, ma koliko da je ne-Jevrejima loše zbog nesmetanog civilizacijskog rasprostiranja principa odmicanja od traumatičnog, Jevrejima je neuporedivo lošije. Ovde, kada je reč o odnosu ne-Jevreja, a posebno, odnosu hrišćanske civilizacije prema Jevrejima, ne treba na umu imati samo slučajeve kao što je, na primer, sakrivanje dokumenata o radnjama koje je Vatikan pod papom Pijem XII vršio za vreme Drugog svetskog rata (ti dokumenti i dalje se nalaze pod ključem u Vatikanu, iako je opšte mesto to da je Vatikan pod Pijem XII pomagao nacistima da posle rata pobegnu, te da nije reagovao kada je postalo jasno da se u Evropi vrši temeljno masovno uništenje Jevreja); niti, pak, proglašavanje Nikolaja Velimirovića, osvedočenog antisemite, te nekog ko je podržavao i nedvosmisleno opravdavao istrebljenje evropskih Jevreja, za sveca od strane Srpske pravoslavne crkve. Osim takvih istorijskih dešavanja, bitan je sam podležući princip na kom su pak ovakve radnje bile utemeljene. Isti taj princip – princip odmicanja od traumatičnog – sada je na snazi u ovom što se zbiva oko Klintonove i Trampa: u pitanju je to, što je bitno kako se nešto vidi a ne šta se konkretno radi. A upravo je taj princip isti onaj koji je bio na snazi prilikom konstruisanja gasnih komora: gasne komore napravljene su kada je nemačkim nacističkim čelnicima postalo jasno da njihovi vojnici psihički a zatim ni fizički nisu više bili u stanju da izdrže uništavanje Jevreja – mnogi članovi nemačkih specijalnih odreda, onih koji su sprovodili masovna streljanja, ili spaljivanja, počeli su da obolevaju zbog toga. Gasne komore izumljene su baš zato da se ne bi videlo da se uništenje odvija. Ubijanje je postalo anonimno, odvijalo se po industrijskom principu, a počinioci su bili daleko od žrtava. Gasne komore jesu vrhunac i materijalizacija principa odmicanja od traumatičnosti traumatičnog. One su predstavljale ništa drugo do progres pristojnosti, i rezultat toga bio je – makar kad su u pitanju počinioci – pristojno ubijanje.

Da se ne radi ni o kakvoj teorijskoj „bravuri“ kad ovde kažem da su masovna ubistva vršena u gasnim komorama bila pristojna, potvrđuje ništa drugo do ishod suđenja u Frankfurtu, 1963–1965, na kojima se sudilo osoblju u Aušvicu: na tim suđenjima osuđena je tek nekolicina (ispod dvadeset članova osoblja u Aušvicu); svi redom koji su tada bili osuđeni, bili su osuđeni za – upotrebu prekomerne sile (!). Dakle, osuđeni su bili samo oni koji su, na primer, tukli, itd. Jevreje u Aušvicu, a nisu osuđeni oni koji su ih sprovodili u gasne komore. A milioni su istrebljeni u gasnim komorama, dok je svega nekolicina Jevreja podlegla povredama zadobijenim van gasnih komora. No, ovo – kad neko nekog psuje, šiba, šutira – vidi se, dok su gasne komore, sasvim pristojno, bile izmeštene van pogleda osetljivih i uvredljivih.

Kod svega ovoga, ne radi se o tome da se ovde tvrdi kako je održanje principa pomeranja loše zbog nečeg što će tek da predstoji – ne radi se o prognozama; već je bitno to što, preko održanja tog principa, ono od ranije – Šoa – i dalje biva gurano u stranu. Odmicanje od prošlosti ono je što sadašnjost čini takvom kakva jeste. Umesto da se brine o budućem (što je, pak, samo još jedan vid odmicanja), ovde se, preko utvrđivanja toga da je odgurnuto odgurnuto, radi o intervenciji u „sada“.

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivatives 4.0 International License.